Historija grada

Geografija

Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku. Područje općine Sanski Most ima rijeku Sanu i osam rječica; Sanicu, Dabar, Zdenu, Blihu, Majdansku Rijeku, Japru, Sasinku i Kozicu, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica; Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i nekoliko većih pećina među kojima su Hrustovačka i Dabarska. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.

Prethistorija i Rimski period

S obzirom na povoljan geografski položaj i klimu, područje sanske općine bilo je naseljeno i u predhistoriji. Na to upućuju brojna nalazišta - gradine kako ih narod naziva. Predhistorija za ovo područje je vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve i ovladavanje njima. Do sada otkriveni spomenici i drugi nalazi u ovom području nisu dali podatke o toponomiji i stanovništvu ovoga kraja. Međutim, antički izvori ukazuju na to da su u dolini rijeke Sane i Vrbasa živjeli Mazeji, Ilirsko pleme. Oko 820 godine spominje se malo naselje po imenu mren tj luka mren.iz toga naselja se razvio grad po imenu sanski most ali taj razvoj je sporo tekao.

Srednji Vijek

O ranom srednjem vijeku pa sve do 13-tog vijeka, o ovom kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena.

Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine. U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i ovi krajevi.

Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovjekovnoj bosanskoj državi.

Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304. godine stanovništvo u " Donjim krajima " je bilo patarenske vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog Bana Mladena ( katolika ) i Knezova Hrvatinića (patarena).

U Listini Bele IV od 20. jula 1244. godine prvi put se spominju i župe:

sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. U jednom dokumentu iz 1258. godine spominje se sanski župan ( knez ) Mihailo, a prema drugom dokumentu od 15.03.1264. godine taj sanski župan prodaje zemlju " krala " opatiji topuskoj.

Polovinom 13-tog vijeka u naslovu bosanskog bana spominju se i Donji kraji. Oni su najprije zahvatali krajeve južnije od područja današnjeg Sanskog Mosta, ali su se potom proširili i na područje srednjeg toka rijeke Sane.

Prema jednom dokumentu iz 1334. godine Sana je imala crkveni distinkt vezan uz zagrebačku biskupiju.

U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i hrvatske vlastele župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. godine oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. godine nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.

Sva do sad navedena dokumenta nedvosmisleno potvrđuju da je postojao grad Zana ( Sana ), da je postojala župa Zana ( Sana ), a pošto su srednjovjekovne župe nosile ime prema glavnom gradu župe to znači da je glavni grad župe Sana bio grad Sana.

Osmansko Carstvo

Nakon mnogih bitaka i promjene vladara sanska oblast od 1499. godine pripada pod upravu Osmanlija, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta.

Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je veoma malo istražena. Ono što je poznato, vezano je isključivo za tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe.

Kad su Turci 1565. godine zauzeli Krupu, u nju je prešla većina kamengradske posade, a Kamengrad gubi onu ulogu i moć kakvu je imao do tada.

U dubičkom ratu 1788.-1791. godine koji je započela Austrija protiv Turske napadima na granicu oko Une i u Lici, vjerovatno su učestvovali i muslimani sa sanskog područja koji su dali veoma jak otpor austrijskim četama. Kako je tada Turska izgubila neke gradove došlo je do brojnog povlačenja muslimanskih porodica sa tog područja u područje sanske doline.

Nakon ukidanja bihaćkog sandžaka 1711. godine reorganizacijom bosanskog pašaluka, Kamengrad je postao središte novog kadiluka, kakav su status imali i Banja Luka, Bihać, Jajce i dr.. Njegovo sjedište je tada bilo u Starom Majdanu ( Madeni Atik ). Tada je kadiluk Kamengrad obuhvatio ove župe i gradove:

Kamengrad, Pećigrad ( Tur Mihalpekler ), Šturlić, Mala Kladuša, Velika Kladuša, Podvizd, Vranograd ( Vranograč ), Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan ( Madeni Atik ), Sana ( Ključ ), Bilaj, Blagaj, Jezerski, Krupa, Otoka ( Adai Kebir ), Most na Sani ( Džisri Sana ), Cazin i Ostrožac.

Da su uporedo postojale nahije Sana i nahija Kamengrad, potvrđuju dva turska deftera. Prema ovim propisima izlazi da nahija Kamengrad zahvata područje zapadno, sjeverno i južno od Kamengrada, i nešto teritorije istočno od njega; Pobrežje i neka sela na desnoj obali rijeke Sane, a južno od današnjeg Sanskog Mosta: Tominu, Kijevo i Čaplje.

Nahija Sana zahvata sela sa obadvije strane rijeke Sane a sjeverno od današnjeg Sanskog Mosta: Oštru Luku, Sasinu, Stratinsku i Čarakovo.

Kapetanije u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine, među kojima je i Kamengradska, imale su imena prema gradovima.

Jedna takva je i Džisri Sana kapetanija (džisum, arapski - most).